Propast splitske Spaladium arene ponovo skreće pažnju na megalomanski projekt gradnje sportske dvorane u Sisku. Vlastodršci Siska i Splita započeli su graditi velike sportske dvorane gotovo u isto vrijeme kada su građene i dvorane u Zagrebu, Zadru, Poreču, Varaždinu i Osijeku. Sisak je u tu avanturu ušao želeći uzeti dio kolača od Europskog rukometnog prvenstva.

Kako Sanaderova Vlada, ali ni rukometni moćnici, nisu Sisak vidjeli kao jedan od gradova domaćina, Sisak je, za razliku od svih drugih gradova nekretnine Istra, u kojima je Vlada financirala gradnju dvorana, morao dvoranu sagraditi sam. Grad je tada osmislio jedinstveni način financiranja, gradnju dvorane na leasing te sklopio takav ugovor s Hypo bankom. Banka je oformila posebnu tvrtku za sisačku dvoranu - Epsilon građenje - s kojom je potpisan ugovor, a Epsilon građenje izabralo je izvođača radova, tvrtku Kamgrad. No, problemi su počeli prije nego što je gradnja mogla početi.

Utvrdilo se, naime, da je netko previdio, iako je građevinska dozvola uredno izdana i potvrđena, da u dokumentima za gradnju nema projekta temeljenja zgrade, nema projekta grijanja, odnosno hlađenja dvorane, nema projekta uređenja okoliša. Štoviše, previdjelo se da je za lokaciju gradnje dvorane izabrano nekadašnje smetište! Prije početka radova trebalo je stoga odvesti i desetke tisuća tona smeća, za što je valjalo osigurati gotovo stotinu novih milijuna kuna.